I'm not unique in this,nor am I special, sweet or kind.I court a thousand smiles,yet I keep my own to hide behind
Sjedim pred ekranom, nikakve metafore mi ne dolaze u glavu, potpuna praznina...
Da pišem što se događa u zadnje vrijeme? možda...
Danas sam bila kod prijateljice. Njena baka nam je gatala iz kave. Ta gospođa ne zna ama baš ništa o meni. Ništa! Osim mog imena. Čim je primila šalicu u ruku nije prošlo 10 sekundi a ona je meni rekla sve o meni, moje osjećaje, moje, na neki način, obaveze koje moram napraviti, posjete koje moram obaviti, što želim, što ne želim...Što je najbolje od svega, kao da mi je čitala misli i samo se nadovezala na njih, dopunila ih, upozorila me što me čeka i čega da se pazim... Istina, ja dakako vjerujem magiju, proricanje, itd. Ali ovo me još samo dodatno uvjerilo, i još više potaknulo želju za učenjem.
Kasnije smo razgovarale... Ja želim takvu baku!
Jako mi nedostaje On... Vrača se ranije, za točno tjedan dana. Došlo mi je da vrištim od sreće.
Jedva čekam da ga vidim.
Priznala sam mu što sam učinila. Zbilja nisam htjela, ali ja sam osoba koja ne pije, i to malo alkohola je učinilo svoje. Doduše nije to prijevara u pravom smislu te riječi jer za zapravo ništa nije dogodilo, ali opet imala sam taj kamen na srcu. Ali sam stalno u velikom iskušenju.
Razumio je. Sve je u redu.
ON JE DIVAN!
Moja...draga majka...mi svakim danom sve više hoda po žuljevima. Dođe mi da vrištim kada sam u njenoj blizini, kada se počne derati, kada sam zatvorena u sobi... I onda nekada samo krenu suze i nadam se da će jednog dana shvatiti a ne ignorirati moje pokušaje... Čini mi se da se stanje popravlja. Kucam u drvo da se nisam urekla tom rečenicom.
Pomažem prijateljici sa slikama, imale smo shooting u subotu i ispalo je sjajno. Više ne mogu odoljeti fotiću. I uživam biti ispred njega
Jedna slika od te subote:
Ponovno čitam knjigu koju sam davno kupila. O aurama. Svaki put kada je pročitam puno više shvaćam.
Ne želim pisati dugačak post jer ne vjerujem da bi se nekome dalo sve čitati...
Mislim da mi je ovo drugi post u kojem otvoreno pišem bez metafore i maski...
Možda ću to raditi i češće.
''Marin...''
''reci''
duga šutnja
''ništa...samo mi jako fališ''
''ok, laku noć''
...
''malena...''
''da?''
''ništa...samo... obožavam te''
Elen sila lumenn 'omentielvo
Danas je točno tjedan dana odkako su oblaci zaklonili moje sunce. Zagrljaj, poljubac i oproštaj na autobusnom kolodvoru. ''Čuvaj se.''
Još je uvijek toplo, ai čini mi se ne zadugo. Nije mračno, moje su zvjezdice tu. Ali mi fali moje sunce.
Sja mi svake noći u snu. Grije baš onako kao na onoj klupici na Ribnjaku. Ili u krevetu ispod zastave Iron Maidena i Blind Guardiana, uz zvukove Nightwisha...
Obožavateljica kiše i oblaka čeka da se dotični maknu i dođe njeno toplo sunce. Tople (a i one vrele) uspomene grijat će me sve dok se ne vrati, a kad se vrati grijat će još jače. Toliko obožavanim dugim, smeđim zrakama (kroz koje toliko volim prolaziti prstima dok mi ležiš u krilu). Oblaci, prokleti oblaci jos 3 tjedna...
Zasjaj mi opet što prije, da me vidiš u novoj lolita košulji i novoj suknji od tila. Nove platformke samo što nisu stigle. Ostale stvari nek ostanu iznenađenje ;)
Što ako mi više nikada ne zasja moje sunce?
Znam da hoće!
Vjerujem mu.
Don’t tell me the sky is the limit, when there are footprints on the moon
Čekaj da nađem riječi kojima ću otključati okove misli i pustiti ih da slobodno poteku daleko od mene. Ne u zaborav, već tamo gdje će biti sigurne i više me neće moči lomiti. U moru očaja koje nikako da se zaledi. Preblizu je vrućini proteklih događaja. Možda se ohladi kada sve ovo prestane. Znam da hoće. Ali hoćeš li mi pomoći veslati? Prije ću preploviti preko toga.
Sjene riječi i postupaka su me okružile, a utvare krivice me proganjaju, ne znam čime da im platim.
Jesam li zaslužila ovu presudu?
Mojih anđela je sve manje, ili i oni gube krila? Mojim vilama je oduzeta moč da me ponesu.
Sada ću ja nositi nju.
A on će nositi mene.
Nemojte otići.
Krhke su latice i brzo venu. Ja nemam suza a ni krvi da ih zalijem. Ako sve otpadnu hoće li doći proljeće, i ponovno će cvasti?
''love me before the last petal falls''
Oči se sklapaju a riječi ponestaje. Samo da zadnja ne bude izrečena tako skoro.
Knjigu smo tek počeli pisati.
Come with her and dance in the moonlight
Vidiš li me sada? Toliko si me puta vidio u snovima, kažeš? Znam, i ja sam tebe. Ali ovo sada je stvarnost. Znam čini se tako bajkovito. Da, možda i jesam izašla iz bajke. Ali zbog tebe! Počašćen si? I trebao bi biti!
Dozvoli mi da te povedem. Dopusti mi da ti pokažem čar zvijezda i čaroliju noći. Kladim se da je nikada nisi gledao tim očima. Znam, ti si umjetnik, pjesnik. Znaš uživati u ljepoti noći, kažeš? Pogledaj je kroz moje oči. Uočavaš razliku? I mislila sam. Pogledaj, mjesec nam osvjetljava put, nećemo se izgubiti. Zasljepljen? Zar mnome? Ma hajde, nisam ti ja Succubus. Ali ipak te mogu navesti da se izgubiš. Ali neću.
Dopusti mi da te povedem kroz noć. Slušat ćemo šum potoka. Plesati sa šumskim nimfama. Ah toliko dugo nisam vidjela svoje sestricne. Da znam poprilično se razlikujemo. Pa što ako su moja kosa i oči crne? Bjelina kože je u tako savršenom kontrastu.
Što sam ja, pitaš? Pa sirena nisam, vidiš na suhom smo. Vampirica, vila, vještica? To pitanje ostavljam na tebi. Vidiš ono prelijepo jezero i mjesec tamo u njemu? On uživa u njemu, zašto nebi i mi?
Hajde, sjaši s konja. Osjeti tu rosnu travu pod nogama. Skini breme odjeće i pridruži mi se.
Sviđa ti se ova prelijepa tama noći? Dozvoli mi da spustim usne na tvoj vrat i uživat ćeš u tami zauvijek.
She has come from the shadows of the dream world
A dark angel from the darker side of love
Across a sea of tears
A hundred thousand years
Come with her and dance in the moonlight
And you are lost to this world evermore
Put your hand in her hand
Come and drown in the lake of her passion
Come and die so you can be reborn
Hear the siren sing
Hear the death knell ring
She's a witch a siren and a vampyre
She has come from the distance stars
To take your heart
To break your heart
take the rose and rip it apart
I take this black rose, and rip it apart
look at the peices it looks like my heart.
bringer of darkness unknowing of truth
ending this misery with a suicide booth
darkness enveloped me and took me within it,
good showed no light in this fiery pit.
being alone in this dreadful world,
can esily end it with knife or a sword.
in the tunnels of blood, soaking the dark,
seeing no angels, only Demons to mark.
I taste victory sweet on my tongue,
unlike my fellow dead, whom all were hung.
running to nowhere, fall on my knees,
the dark waves are crashing in this violent sea.
drowning in sorrow, which way is up?
floating in nothing, just wanna give up.
lightening is flashing, clouds are drifting,
the evil is coming, the moods keep on shifting.
a skull in the corner, no eyes staring at me,
always unknowing of the way it should be.
tears falling freely, constantly flowing down,
creep into darkness, dont make a sound.
laying in a puddle of blood on the floor,
hearing your footsteps outside of the door.
I see your smiling face and i know that I have you
its finally over, you havent a clue
of the pain i have gone through, the fear i have had,
yelling in rage all the time cause im mad.
Staring the sky crimson and blue soon the graving is through I’m so lost when we’re apart
Gdje si, moj dugokosi anđele? Sada te tako trebam. Sada kada svi odlaze, jedan po jedan. I svaki novi odlazak je još jedna kap krvi iz moje rane. Ne želim iskrvariti. Ukloni ovaj osjećaj neprihvaćanja i nepripadnosti. Neka tvoja meka kosa upije moje suze, ne želim se utopiti Toliko se bojim. Bojim se i tebe. Ne želim da odeš kao i svi i ostaviš me. Znam da svi kad tad odu. Oduvijek je bilo tako, još uvijek je tako. Možda je onda bolje da se nikada niti ne upoznamo. A opet, toliko te želim tu. Za što drugo da se držim osim za misao da ćeš biti tu pored mene, svojom toplinom otjerati ovu hladnoću što peče sve jače. Vrijeme prolazi sve brže, još nisi došao. Koliko te moram čekati? Mora li to biti kao u onim klišej pričama? Junak dolazi u zadnji čas? Želim vidjeti tvoje lice, imam sliku u glavi.
Reci mi jesam li pogodila?
Samo dođi i donesi mi moje srce, ono je tamo s tobom. Gdje?
Gdje god da si moj je dom. Na koji vlak moram sjesti da dođem do tebe? Koliko će puta još izaći sunce dok te vidim?
The rising sun above the sleeping ground
It shines so bright it hurts my tired eyes
The beautiful sun reminds me of you
And that i’m the one in the dark
I’m so lost when we’re apart
Don’t get me wrong when I say
I’m the child in the dark
You’ll keep me strong if you share
The light in your heart
I hope you remember wherever you are is my home
UPDATE
zahvaljujem na svom prekrasnom cvijecu i poklonima koje sam dobila protekle subote, pogotovo onima koji posjecuju moj blog a bili su samnom.
to je jedan od onih dana koje necu zaboraviti
''...Could I but have one wish fulfilled, this one only would it be- I'd like to be the kind of friend you've always been to me.''
''I'd like to be the kind of friend that you have been to me; the special help that you've been glad to be. I know I'm blessed for only God can make a friend like you; You know just how to cheer me up whenever I feel blue. Could I but have one wish fulfilled, this one only would it be- I'd like to be the kind of friend you've always been to me.''
(riječi iz naslova su između ostaloga bile ispisane na kartici koja je bila uz poklon koji sam dobila od najbolje prijateljice)
Nevjerojatno je kako te samo jedan pa i najmanji događaj natjera da u potpunosti promijeniš mišljenje. Za sve one koji očekuju post napisan u metafori varaju se jer sada mislim otvoreno pisati o sebi.
Danas mi je bio rođendan. Zapravo jučer, već je prošla ponoć.
Znači, prekjučer nisam bila u školi, opet mi je pozlilo, ovaj put mojom krivicom. Imam sreće što sam živa. Naučila sam lekciju. Na što sve depresija tjera ljude... Obećavam više takve gluposti neću raditi. Hvala Božici neću opisivati taj dan jer ga se ionako ne sjećam.
No prijeđimo mi na moj rođendan. Nisam uopće spavala jer su mi već od ponoći počele stizati poruke. Drago mi je da su me se ti neki ljudi sjetili. Čak i oni za koje sam mislila da zbilja neće.
Osjećam se ispunjeno, možda čak i sretno ali ne osjećam onu prazninu. Mogu zahvaliti svojoj najboljoj prijateljici na tome. Zbilja nema nikog tko mi toliko pomaže i ''drži me da ne padnem''.
Mislim da mi je ovo bio najljepši rođendan do sada. Naprosto smo ležale/sjedile na travnjaku pored moje kuće (neću vam reći što smo radile proglasili bi me vješticom) od navečer sve do sada kada je ona nažalost morala kući a kamo ću ja nego pred kompjuter. Iako je već prošlo pola dva ujutro...
''proslavile'' smo moj rođendan i dočekale njezin (imamo tu sreću da je meni rođendan 10.4 a njoj 11.4) nijedan izlazak ne može to nadmašiti.
Ne znam kako da opišem ovaj osjećaj. Osjećam na neki način sreću i iščekivanje. Ne osjećam strah nego jedva čekam da vidim što će donijeti budućnost. I iskreno se nadam da ovaj osjećaj nije kratkotrajan. Moglo bi se reći da sam po prvi put za promjenu malo optimistična.
I sad jedva čekam da legnem u krevet i počnem čitati knjigu koju sam dobila (beskrajno sam ti zahvalna na toj knjizi, točno ono što sam željela, uvijek znaš što mi treba)
Shvaćam da oko mene ima ljudi na koje mogu računati, nije ih puno, dapače, ali su tu. Neki od njih će čitati ovo i želim da znate da sam vam zahvalna.
...and it doesn’t matter to a broken marionette like me...
Zamisli mjesto krcato ljepotom koja je istisnula sam zrak i sada više ne možeš doći do daha.
Bi li takvo mjesto išta značilo slomljenoj marioneti poput mene? Ona više nema osjećaja. Misliš li da bi je zadivilo? Ne, ne bi. Ona je samo lutka. Da, možda je prelijepa, možda na svakoj slici izgleda kao anđeo ali to je dokaz da je ona samo lutka. Bez osjećaja prsten je samo komad metala. O da, toliko je osjećaja bilo u njoj, a sada je i ona isto tako samo komad plastike. Ili još bolje stakla. E da, baš tako. Vrlo lako je možeš razbiti. Ne želiš pokušati? Dobro, ne moraš. Učinit će to netko drugi. Samo je pitanje vremena. Hoćeš li je i ti napustiti? Prije ili kasnije hoćeš. Na kraju uvijek bude tako.
Gledaj! Spava. Misliš li da sanja prošlost? Ono vrijeme kada su postojali osjećaji, kada joj je stalo do ljudi oko nje, a i ljudima je stalo do nje. Imala je ljude na koje je uvijek mogla računati. Gdje su sad? Prekršili su obećanja, to je sve. Nadam se da ti je to jasno. Sva obećanja kad tad budu prekršena. I opet, samo je pitanje vremena. Jedino obećanje koje može biti vječno je Zbogom.
my tears they fall with passion
Sudeći po ovome ja sam užasna osoba. Ne mogu se sjetiti što sam to napravila ali očito mi se vrača. Ili je jednostavno tako... Možda mi jednog dana zbog ovog bude bolje...
A možda je ovo zato što sam rođendan dočekala u suzama. Sjećam se te noći, čekala sam ponoć... Da budem godinu dana starija... Plakala sam... Znate kako se kaže, po jutru se dan poznaje. Rođendan mi je za mjesec dana, možda će sljedeća godina biti bolja.
Vjerujem da će biti bolje. Mora. Jer ću dehidrirati od toliko isplakanih suza. Ne znam ni sama zašto pišem ovo. Inače pišem postove kada sam puna inspiracije... Ali sad jednostavno moram pisati jer je toliko toga u meni i ključa...i boli i peče i želim da izađe. Pa sam odlučila ispovjediti se ovako. Nažalost otjerala sam ljude od sebe da bih sada razgovarala s njima... Ili su sami otišli... Ne znam
Nikakva kemija ne pomaže. Sve su knjige pročitane a u knjižnicu sada na žalost ne mogu. Proklete suze, zbog njih mi je ova čokolada koju trpam u sebe slana...
Ne želim ničiju pažnju, ne trebam je. Mislim da ću otići u krevet i crtati svoje elfove.
Otići u krevet sama... O kako mi fale neke stvari.
Da...Otići u krevet...
dolce far niente
Postala sam aktrisa s tisuću maski i više nisam sigurna u čijoj drami glumim. Kao da smisla nema niti unca. I kao da je jedini začin postala žuč. Možda bi bilo najbolje da se ugledam u neku Armidu. Možda učini moje srce boljim mjestom za život. Moram se boriti za svaki novi dah. Zar neću nikada naučiti? Kao da je agonija pobjegla, ali je na njenom mjestu ostala velika praznina. Znam da je još uvijek ovdje. Vreba iz zasjede. Pitam se kako je pronašla put do mene...Ne znam kako ali želim se probuditi.
Mali biseri načinjeni od vatre polako tope ledeni štit koji čuva moj mali svijet. Nadam se da će ostati skriven.
Tako je teško reći da je prekasno, nešto imaš i samo nestane. Hoće li opet kišiti? Možda čak i iz mojih vena. I sve što sam davala i što još uvijek dajem, jeli vrijedno toga?
Ponavljam si neke rime sve dok mi ne bude zlo od njih. Hajde dotakni moje srce, hladno je zar ne? U snove mi ne moraš zavirivati, nema ih više. Rane su dovoljno duboke da živim od njih.
Emptiness is loneliness,
and loneliness is cleanliness
And cleanliness is godliness,
and god is empty just like me
